Problemsko učenje

Kasnije, u 1980, obrazovanje o životnoj sredini je orijentisano ka traženju osnovnih uzroka ekološke krize koja je obuhvatila prenaseljenosti, pretjeranu potrošnju, pogrešne ekonomske i razvojne indikatore i nedostatak adekvatnog obrazovanja (Scoullos, 1987). Značaj dat za nalaženje rješenja ogledao u oblasti obrazovanja fokusiranjem na nastavu i proces učenja o rešavanju problema. Problemsko učenje takođe ima svoje korijene na polju obrazovnih nauka. John Devei je gledao školu kao minijaturno, demokratsko društvo koje se zasniva na obrazovnim temeljima direktnog iskustva, učešće i akcije. Učešće pojedinaca u rješavanju problema zahteva prelazak sa učenja gdje je nastavnikom u centru na participatorne pristupe sa učenikom u centru.

Šta je problem u životnoj sredini?

Svaka promjena u životnoj sredini ne znači i problem životne sredine. Promjene u životnoj sredini mogu biti pozitivne, negativne ili neutralne i mogu nastati prirodnim razlozima ili uticajem ljudi. Ekološki problem je promjena koja ugrožava životnu sredinu, ili postoje dokazi koji ukazuju da je može ugroziti sada ili u bliskoj budućnosti, uključujući kvalitet i dobrobit životne sredine i čoveka. Kritično pitanje se odnosi na to da li je promena pozitivna ili negativna "za koga", kao i" kada "(npr danas, deset godina od sada, itd)

Upotrebom problemskog učenja stiču se vještine cjeloživotnog učenja kao sto su sposobnost da se pronađu i upotrijebe adekvatni resursi za učenje. Pored toga istraživanja pokazuju da ovaj metod razvija četiri kategorije vještina.

Rad u grupi: slušanje i razumijevanje ideja drugih, izražavanje sopstvenih ideja, razmjena ideja, donošenje odluka, mudro korištenja svog vremena i td.

Prikupljanje podataka: upotreba referentnog materijala, dizajniranje i implementacija puteva za pronalaženje informacija o temi koju izučavamo (istraživanje, ankete, eksperimenti, ispitivanje...) pisanje i slanje pisama sa zahtijevanim informacijama itd.

Donošenje odluka: analiziranje prikupljenih informacija, razjašnjavanje njihove vrijednosti, identifikovanje alternativnih izbora/pristupa oko analiziranog pitanja, odlučivanje o akcijama i podržavanje odluke, itd

Evaluiranje akcije: Odlučivanje o stepenu akcionog plana, slobodno odlučivanje o preuzimanju akcija, evaluiraje mogućih promjena koje su nastale kao rezultat akcija učenika, ukazivanje na problem.

Neki akademski teoretičari i nastavnici su izražvali bojazan o primjeni metode problemskog učenja u procesu nastave/učenja sa posebnim kriticizmom se osvrćući na uključivanje učenika i nastavnika u praksama koje prevazilaze njihove mogućnosti.

Međutim, pedagoški vrijednost problemskog učenja leži prvenstveno u svojoj metodologiji, a ne u stvarnom rešavanju problema.

Na primer, grupa učenika izučava zagađenje atmosfere ili o devastaciji prostora u datom području, ne očekuje se da će oni riješiti taj problem. Naravno pristup problemu treba da se zasniva na korektnim podacima i predložena rešenja treba da budu realna, a ne da budu pojednostavljena ili neozbiljna.

Čak šta više, iskustvo prikupljeno kroz uključivanje u proces utiče pozitivno na razvijanje odgovornog ponašanja, donošenja odluka i mobilizacija ljudi što sve zajedno ima veliki obrazovno-vapitni značaj.

Grupa učenika koji učestvuju u takvom programu ne samo da potencijalno može da djeluje kao instrument za osvješćivanje šire populacije, nego i kao jezgro za specifične mobilizaciju lokalne zajednice. U korištenju problemskog učenja je važno da se učenje zasniva na nastavne ciljeve ili nastavnu temu koji su dati u predmetnom programu a ui korelaciji su sa problemom koji se ispituje.

Na primjer „zagađenje vode“ ili „izumiranje vrsta“ su suviše uopštena pitanja. Dok je tema kao što je „razloži za izumiranje mnogih vrsta riba u našem području“ jasna i konkretna i vodi dostizanju ciljeva nastave/učanja.

UNESCO (2002) predlaže da pitanja/teme za problemsko učenje mogu biti:

-         O lokalnoj sredini,

-         U okviru kapaciteta grupe (učenika i nastavnika)

-         U okviru vremena i resursa koji su na raspolaganju

-         Stvarna potreba, posebno za lokalnu zajednicu

-         Temu učenici biraju samostalno jer tako pokazuju veće angažovanje tokom rada.

Problemsko učenje je okarakterisano kao “umbrella method” zato što uključuje različite tehnike i aktivnosti kao što su grupni rada, diskusija, aktivnosti na terenu, istraživanja, ankete i tako dalje. Različite metodologije su razvijene za problemsko učenje u kontekstu obrazovanja za održivi razvoj koje uglavnom naglašavaju akciju.

Na primjer grupa može raditi na informacijama koje se zasnivaju na novinskom članku koji je prethodno evaluiran od strane nastavnika. Naravno, koraci koji se mogu pratiti u ovom slučaju su: istražuju i analiziraju uzroke problema, identifikaciju i vrednovanje mogućih rešenjaitd

Ovo metoda podiže motivaciju učenika da istražuju uzroke, posljedice i rešenja o nekom pitanju u okviru problemskog učenja.

1. 1.Definisanje problema. U ovoj fazi učenici će raditi na identifikovanju problema. Pitanje može biti odabrano spontano, ako je vidljiv problem u lokalnoj zajednici ili kroz grupno istraživanje oblasti ili predloženo od strane nastavnika. Na primjer predmet istraživanja može biti unapređivanje kvaliteta lokalne plaže koja je u lošem stanju i ima problem zbog erozije, zagađenja, ugrožavanje vegetacije, biodiverziteta i zanemarivanja.
2. 2.Formativna “procjena”. Ova faza se odnosi na identifikovanje grupnih vještina i posebno onih koje su neophodne za implementaciju planiranih ciljeva. Aktivnosti na kojima grupe radi mogu zahtijevati izradu ankete, upitnika, intervjua...ova grupa unaprijed treba da se upozna sa tehnikama koje treba da primijeni tokom rada. Takođe u ovoj fazi grupe diskutuju svoje ideje, znanja, informacije i iskustva koja se odnose na odabrani problem.
3. 3.Analiziranje problema. Tokom faze analiziranja učenici treba da odgovore na sledeće: Šta je uzrok problema? Koja je socijalna grupa uključena? Koji su bili interesi i vrijednosti pomenutih grupa?

Grupa daje odgovore na sledeća pitanja:

Koji su uslovi na plaži?U cilju razvijanje kompletne slike situacije učenici mogu koristiti različite tehnike kao što su posjeta terena, observacija i dokumentovanje, fotografije, itervu koji su napravili sa posjetiocima, naseljenicima. Učenici moraju ocijeniti koliko je značajan problem date oblasti za svakog pojedinačno, za lokalnu zajednicu, za zemlju. Ovo mogu realizovati kroz sesiju brainstorminga, diskusiom sa lokalnim stanovništvom, eksperima i sl.

Koji su uzoci ovakvog stanja?Na primjere, nedostatak kanti za odpatke i izostanak servisa koji je namijenjen čišćenju plaže? Ili ponašanje posjetilaca? Možda odvijanje lokalnih aktivnosti koje imaju uticaj na životnu sredinu, odlaganje otpada na primjer?

Ko je uključen u ovu situaciju i na koji način? Učenici dobijaju zadatak da identifikuju sve koji su uključeni kao što su državne i lokalne vlasti, preduzeća i preduzetnici koji djeluju na tom prostoru, stanovnici koji su odgovorni za postojeću situaciju na plaži? Drugim riječima, na koji način oni djeluju i / ili "koristite" prostor i kakve su posledice njihovih akcija u odnosu na dati prostor?

Koje su posledice lošeg stanja plaže ?Na primer, kako utiče na ekosistem, turizam, ribolov, estetski i kvalitet života.

1. 4.Identifikovanje i procena mogućih rešenja. Grupa predlaže rešenja , bilježi prednosti i mane, i odlučuje o najboljim mogućim rešenjima . Na primer, " kritična pitanja" kojima se treba pozabaviti su:

• Ko može da uradi nešto? Država? Lokalni organi? Građani? Agencija za zaštitu životne sredine? Škole? Profesionalna udruženja (npr udruženja turizma ili ribolova)?
• Koje akcije se mogu preduzeti? Čišćenje plaže? Informisanje javnosti? Sistematsko čišćenje područja? Odvajanje oblasti sa biljkama i drugih organizama kojima je potrebna zaštita? Sporazumi? Promjene u praksi? Preduzeća koja rade u oblasti (npr ograničenje zagađenja koje uzrokuju)? Koordinacija svih koji su uključeni kroz sastanke, informacije i razmjenu zajedničkih akcija? Prepoznavanje finansiranja?
• Do kog stepena će gore pomenute radnje napraviti razliku i šta je okvir npr vrijeme; čišćenjem plažu mogu direktno poboljšati situaciju ali samo u kratkom roku, itd
• Da li su akcije izvodljive?
• Ko ima koristi od ovih akcija ?

5.Predlaganje i implementacija radnji koje su vezane za rešenje. Učenici djeluju prema rešenju koje su odabrali. Prvo moraju obavijestiti sve organe i pojedince koji mogu biti uključeni.

Aktivnosti za identifikaciju i rangiranje mogućih rešenja i donošenja zajedničkih odluka u akcionim planovima koje učenici treba da preporuče mogu biti sledeći:

1. Učenici pojedinačno predlažu moguća rešenja za problem i rangiraju ih.

2. U parovima, razgovaraju o svojim idejama i zapišu četiri predloga koja su identifikovali i rangirali zajedno.

3. Radom u četiri grupe učenici ponove korak (2) i tako dolaze sa četiri predloga.

4. Predložena rešenja mogu napisati na tabli ili flip chartu kako bi bila vidljiva svim učenicima.

5. Na nivou odjeljenja učenici upoređuju predloge i odlučuju o najboljem mogućem planu rešenja.

6. Evaluiranje procesa. Na kraju programa koji se zasniva na postavljenim ciljevima na početku programa učenici treba da saopšte individualno i grupno sledeće stavke:

-         Kakav je doprinos svakog od njih pojedinačno?

-         Da li su svi imali aktivnu ulogu?

-         Šta je još moglo bitui urađeno? Ko je još učestvovao?

-         Da li je problem riješen? U kojoj mjeri?